MOJ ŽIVOT IZMEĐU REDOVA

Ponekad je najteži prtljag onaj koji se ne vidi. Nosimo ga u džepovima kaputa, zaključanog u ekranima telefona koji svijetle u sumrak dok oko nas promiču tuđi užurbani životi. Posmatrala sam djevojku za stolom preko puta. Svjetlost ekrana ocrtava joj blagu brigu na licu. Njezini prsti se brzo pomiču ispisuju bujicu riječi- vidi se po ritmu, po tome kako na sekund zastane, duboko udahne pa nastavi. A onda odjednom prst se zaustavlja  na tasteru za brisanje. Slovo po slovo čitav jedan svijet nestaje u bjelini ekrana. Ostaje samo kratko i plitko " uredu je". Svi smo mi na neki način kolekcionari tih neizgovorenih riječi. Koliko je samo prešućenih nedostaješ mi  prepravljeno u obično kako si?. Koliko je teških, bolnih istina spakovano u jedno jednostavno " dobro sam". Iza toga " Dobro"  koje tako olako tipkamo na hladnim ekranima, ostaje visiti u zraku sve ono što nismo izgovorili. Ostaju dugi razgovori koje vodimo u kasne sate sami sa sobom iako n...

Njegove ruke bile su ispisane borama poput geografske karte, a plavu plastičnu kesu iz trgovine držao je tako čvrsto kao da se u njoj nalazi čitav njegov svijet. Korak mu je bio spor, odmjeren kao da svakim dodirom stopala o asfalt vodi pregovore sa zemljom da ga još malo drži. Vjetra je nosio lišće, a prolaznici su žurili s rukama duboko skrivenim ispod kaputa. Starac je koračao polako pazeći da svojim koracima ne povrijedi zemlju. U korak s njim išla je i starica, čvrsto ga držeći ispod ruke - a opet tako nježno. I njezino lice bilo je ispisano borama, onima koje život nemilosrdno ostavlja. Ništa nisu pričali, jer riječi u njihovim godinama više nisu potrebne. Prišla sam im i pitala treba li im pomoći. Dok su stajali ispred mene pogledala sam u kesu u kojoj je bio hljeb, još vruć što se vidjelo po magli s unutarnje strane kese.  Tihim i izmorenim glasom odgovorili su da ne treba i nastavili dalje koračati. Dok su se umornim koracima udaljavali gledala sam za njima. Ko...

Sestra i ja smo se dogovorile da ćemo čistiti sobu ovog vikenda. Ustale smo rano i prionule na posao. Dok smo čistile sestra je rekla da se brzo vraća, a da ja nastavim sama. Brisala sam prašinu i preslagivala odjeću iz ormara, u ladici gdje stoje sestrine stvari pronašla sam kutijicu. Znatiželja mi nije dala mira pa sam je otvorila. Unutra je bio prsten, ličio je na zaručnički. Iako sam znala da sestra ima momka iznenadila sam se. Mislila sam da njihova veza još uvijek nije tako ozbiljna. Bilo mi je čudno: ako je već zaručena zašto nam to nije rekla? Kad se vratila u sobu malo sam je posmatrala. Izgledala je sretno, cijelo vrijeme se smijala. Pomislila sam kako je ne bih trebla ništa pitati jer je to njena intimna stvar. Ali moja znatiželja mi ponovo nije dala mira i izgovorila sam to. Rekla sam joj da sam našla prsten koji liči na zaručnički. Na trenutak je zastala, lice joj je potpuno promjenilo boju. U početku je bila ljuta na mene. Ko ti je dozvolio da prebireš po moji...

Sjedila sam u prepunom autobusu, dok su svi gledali u ekrane svojih telefona. Čovjek koji je sjedio do mene mi je privukao pažnju. Činilo se kao da gleda kroz zamagljeno staklo. Ali njegov pogled nije pratio ulice, bio je okrenut unutra- tamo gdje sjećanja ne blijede. Skoro cijelu vožnju promatrala sam ga krajičkom oka. Nije napravio nijedan suvišan pokret. Ruke su mu bile prekrštene u krilu. U jednom trenutku samo je uzdahnuo. Bio je to onaj težak uzdah koji ispustiš kad si sam kod kuće i kad te niko ne čuje. Svaki put kad bi se pomaknuo, brzo bih skrenula pogled prema svom ugašenom telefonu glumeći da hvatam nepostojeću poruku. Ali oči su se same vraćale na njegovo lice. Gledala sam taj umoran izraz, u tu tešku tišinu koja mu je stajala na čelu i oko usana. Prepoznajući u njemu sliku svih naših skrivenih borbi. Lice koje govori sve a ne izgovara ništa. Kad je autobus naglo zakočio na stanici, trgnuo se i pogledao me. Očekivala sam da će se namrštiti ali samo je tiho rekao...

Cijeli dan sam peovela brojeći sate i minute do trenutka kada će majka doći s posla i kada ću konačno čuti šta se desilo. Svaki put kad bi čula bilo kakav šum pogled je bježao prema vratima. Kako se primicao čas susreta dlanovi su se znojili sve više. Disanje je postajalo pliće i teže, a u stomaku me je stezalo poput obruča. U glavi sam vrtjela sve moguće scenarije, od onih najblažih do onih koji su rušili svijet u sekundi. Zvuk potpetica prekinuo je mučnu tišinu. Želudac se okretao od neizvjesnosti, a krupne kapi znoja prekrile su čelo. Stajala sam u hodniku kao ukopana, posmatrajući kako se kvaka na vratima polako spušta. Vrata su se otvorila. Pogledala sam ravno u njeno lice. Bila je dovoljna jedna rečenica i način na koji ju je izgovorila da osjetim neopisivo olakšanje. Kameni obruč u stomaku je odjednom popustio, a svi oni crni scenariji raspršili su se u sekundi. Duboko sam udahnula, dok je teret koji me je cijeli dan pritiskao konačno nestao s njenim toplim osmjehom. ...

Sinoć sam sjedila u kafiću, koji je bio malo preglasan za moj ukus. Oko mene su ljudi grozničavo hvatali ono što marketing naziva "posljednji trzaj ljeta". Kafa, preplanula ramena i glasan smijeh koji je zvučao pomalo isforsirano-  kao da svi imaju zakonsku obvezu da se zabavljaju jer kalendar kaže da je još uvijek sezona provoda. Dok sam ispijala posljednji gutljaj kafe, uhvatila sam sebe u misli koja danas graniči sa društvenim grijehom: Jedva čekam da ljeto završi. Ljeto je postalo agresivno. Ono zahtijeva da stalno budemo viđeni, da putujemo, da stvaramo uspomene pod vrelim, nemilosrdnim suncem koje ne prašta umor. Ako u augustu ili septembru odlučiš da vrijeme provedeš  u zamračenoj sobi, osjećaš se kao da si zakazao na nekom nevidljivom ispitu . Zato je jesen poštenije godišnje doba. Jesen ti dozvoljava da se povučeš bez objašnjenja. Kad padne prva, teška dosadna kiša, niko te ne pita zašto si kod kuće. Ljudi obuku duže rukave, sakriju se iza kišobrana i gra...